«Vožnja bez karte – najskuplja vožnja.»


Nebih rekao. Nipošto:
Vozim se tramvajom svaki dan. Više puta. Godinama. Nikada nisam kartu platio. Nekoliko puta sam kaznu dobio.
Sveukupno računajući, prošao sam mnogo bolje od onoga koji plača kartu dan za danom, pokaz kupuje mjesec za mjesecom.

* * *

Vruče mi je. Majca mi se ljepi za tijelo, naočale klize s očiju, bokserice su mi mokre i teško dišem. Žedan sam.
Prljavo, izgrebano i zapljuvano staklo propušta silu sunčevih zraka koje dopiru do mog potiljka i peku, peku i peku.
Ljeto je. Vozim se tramvajem, idem doma.

«Dobar dan, karte molim.»
«Dobar dan. Nemam kartu.»
«Molim Vas vašu osobnu iskaznicu.»
«Nemam nikakvih dokumenata.» - slagah.
«Molim Vas da izađete Van sada.»
Ustadoh i krenuh prema izlazu. Tramvaj je još stajao na semaforu. Djevojka s kartom što je stajala ispred mene se sjela,
ja sam se i dalje znojio, gospođa koja me digla se kiselo smješkala.
«Kako vi to mislite, tako se voziti i ne plaćati kartu?»
«Pa zašto bih plačao kad se mogu voziti besplatno? Nisam ja kriv što Vaše kolege nisu sposobne organizirati tako da se
ljudi nemogu voziti da na plate kartu.»
«Pa zato tu postojim ja, koja Vas kaznim ako ne plačate kartu.»
«Jeste li sigurni u to? Ja ću sada iziči. Kartu Vam neču platiti. Niti kaznu. Doči ću doma tramvajem i nikome ništa.»
«Nije li Vam neugodno?»
«Naravno da nije. Pogledajte gdje živimo. Mediji, firme i marke zarađuju novac svakim danom na takvima kao što ste
Vi i ja, razno raznim popustima, sniženjima, različitim načinima plačanja, bonusima i nagradnim igrama. Danas će svatko
napraviti sve samo da dobije nešto besplatno, da «uštedi» novac na ovaj ili onaj način. Što god kupujete dobivate nešto besplatno
čime je svaki kupac uvjeren da je profitirao. I onda sa svim tim na umu dolazim u tramvaj. Znajuči da ionako slabe kontrole
karata me nemogu natjerati da platim kartu, zašto bih ju kupio? Zašto bih se odrekao besplatnog prjevoza kad nemoram?
Radi morala? Morala koji vodstvo moje zemlje i cijeloga svijeta promiće stavljajuči u zakon da visoki dužnosnici imaju popust od 70%
na bilo koje prjevozno sredstvo? Radi istog onog morala koji dozvoljava predsjednicima da se voze u privatnim avionima
na račun poreznih obveznika? Ili onog morala koji dozvoljava policajcu na dužnosti da pije kavu, dužnosnici u MUP-u da pušta red da čeka?
O kakvom Vi, gospođo, argumentu pričate koji bi mene natjerao da se odreknem 7kn ako nemoram? Biste li Vi dali 7 kuna iz
svog đepa znajuči da nemorate?»
Šutila je. Izišla je iz tramvaja a prije nego je krenuo dalje pogledala me kroz vrata što su se upravo zatvarala i nasmješila se.
Ali ne kiselo već iskreno. Sjeo sam na novo slobodno mjesto i nastavio svoje besplatno putovanje. Koje nitko nemože sprječiti.
Putovanje kojim uništavam svoju budučnost, budućnost svoje zemlje, ekonomski razvoj i uopče svoj osobni ugled. Ali je besplatno.
A ja, kao običan smrtnik, razmišljam o sebi i sada, razmišljam o tome da je meni dobro u ovom trentku. Znoj se i dalje cjedio.
Majca se ljepila, staklo me peklo, čarape su bile natopljene znojem a sunčane naočale su izgubile svaki smisao, vručina je još uvijek bila nesnošljiva.
Ali sam zato imao 7 kuna kojima sam kupio hladni sok u dučanu na stanici.